cekanje na aerodromu tebe. cekanje aviona da sleti. zurim da stignem. nadam se da ce let malo kasniti medjutim, prema informacijama koje ujedno pratim na stranici aerodroma vidim da slijece ranije. zurim. uzbudjena sam i sretna. nisam docekivala bas mnogo ljudi na aerodromu. al i da jesam, tebi u susret je nesto drugo. zamisljam tvoj izraz lica, tvoj pogled. kako da stanem, gdje da stanem. hoces li me vidjeti odmah po izlasku. razmisljam previse i nepotrebno. kao da je to bitno. vidjet ce me naravno, pa nisam mrva. ma vidjet ces me. skakucem s noge na nogu, minute kao godine, na displeju stoji da je avion sletio. ali gdje si. predugo traje pasoska i carinska kontrola. hajde. imam osjecaj da su svi izasli prije tebe. ili je mozda zato sto cekam bas tebe. neka te. Imam i jednu pjesmu za danas... vec mi se par dana vrti po glavi: ''Icimde Koskocaman Bir Yer Sana Da Başkalarına Da Yeter Bu Yürek Aşkla Ölür Bin Defa Bin Defa Doğar Aşkla Yeniden Ateşle Oynama, Atesle oynama Sonunda Ellerin, Dillerin Yanacak Dilersen Gel Beni Bir Kere Daha Vur Vurduğun Yerlerde Güller Açacak... '' (Erol Evgin i Sila)

''Hiljadu nečijih sretnih trenutaka biće kao ovaj,

ali ovaj nikada više.

Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova,

ali ova nikada više.

NIkada: jedina konačnost''

(Meša Selimović)

Meša je zakon. Večeras, dok je pun mjesec, palim jednu za drugom, iako ne volim dim cigarete, godi mi njen slatko gorki ukus. Razmišljam i znam da ''nikada više'' je prava definicija.

Nadam se da ste mi dobro. Ja lutam, malo tamo malo ovamo. Dobro sam. Skupljam milje i uspomene. Kažu da se treba rješiti stvari koje stoje neiskorištene više od dvije godine. Baciti stare stvari i skinuti teret s duše. Olakšavajuće. Ne vežem se za stvari i mjesta ali uspomene .... Kako da ih odložim ili ih se riješim. Kao da nekom kažete da plovi a ima morsku bolest. Ma znam šta je. Ne mogu ja bez tebe. i mislim da me strah pomisli da bi ti  mogao bez mene. Nemoj. Čuvaj me.

Vaša Papatya

Sta je to u ljudima. Jesmo li to zvjeri postali. Koje se to kukavice kriju iza maske zlodjela. Sta se desava dunjaluku? 'Ko čiju pravdu tjera? Cega se plasi i koga strasi ? Sta znaci zvuk i tijelo bez glasa kad padne. Gledam vijesti. Nevjerica. Sok. Sumnja. Bol. Tuga. Tezina. To je moj Istanbul. Cekam da kazu da to nije istina. Ne moze biti istina. Koliko puta sam samo bila na tom mjestu. Nebrojeno. Ne znam. Ponavljam u sebi na hajr. Ovo je previse. Ovo ne smije da se desava. Gutam suze. S njima i ljutnju sto me prozdire. Vristala bih al nemam na koga. vristala bih na sve .. Ne dirajte mi Istanbul. :(