Papatya

ISTANBUL BIZI BEKLIYOR

:))

sve su to sitnice. sve je to nešto meni krupno nekome maleno. i dobro i loše. uveličano i smanjeno. sve je to u vasioni i negdje na putu zvanom mliječni. snovi su prijatelju naše želje, mi, java je sirova stvarnost koju svako jutro pijemo sa slatkim ukusom crne jake kahve, i opet mi. ironija. a mi smo samo igrači. svako na svome polju. jedno protiv drugog, za poluvrijeme i naših par minuta slave. i sanjam, ružičastu bajku, da kad se ujutro probudim, ove moje sitnice će još nekome biti bitne. i sanjam sve svoje želje, a nema ih mnogo. jer sve je to prijatelju do nas i u nama.

p.s. poslije tačke dolazi veliko slovo. znam. išli smo kod iste učiteljice u osnovnu školu. i zato u inat neću da budem neko i nešto da bih zavrijedila tvoj selam. ja sam samo običan smrtnik, koji ne poznaje velikane ovoga grada, niti bitne mustre nekih tamo bitnih stolica.

tri tačkice

a vama svima ostalima : ne zamjerite još malo pa će ponoć. eto. Lahka vam noć

P.S. i hvala drugu moje duše, što mi u ovaj sivi dan maloprije unese malo duginih boja.

Žurila sam, probijala sam se kroz gomilu, kroz sav taj zbijeni gusti zrak i njih koji su čekali svoj voz... Žurila sam da ne zakasnim, na vrhovima prstiju bih se izvijala i usmjeravala pogled prema obećanom peronu. Tu će me čekati putokaz za sutra. Lijepo i sunčano sutra.

Pokušala sam laktovima odgurivati sve one koji su stajali na putu, trčala, padala, posklizivala i opet ustajala.

Tu će biti sva moja očekivanja, i žurila sam. Morala sam ući u taj voz. To je novi bijeli list. Bez tebe, bez njih, bez crnih, dugih noći, bez dana punog iščekivanja, bez pogleda u daljinu. Novi bijeli list, da. Potrčala sam, još brže. Samo sa jednim jasnim ciljem, a sve ostalo je bilo u magli.

Konačno... Teška vrata, blijeda zelena boja i tračak svjetlosti. Tu ispred mene. Na ulazu su me gurali tamo, ovamo.Požurivali, hajde...  A ja sam stajala...

Da li to želim. Ući i otputovati... Ahhh kako sam samo zavoljela te stanice... Al red je da kažem. dosta..

Tek vrhovima prstiju sam pomilovala već staru i istrošenu boju, blijedo zelenu i okrenula se nazad. Ne, ne mogu. Šta ću ja bez nade, čekanja i tebe. Kome sutra da poklonim svoje snove, i ovo u grudima što tiho i jako boli. Kome da uputim uzdah i nove formule ljubavi sa plus, minus i puta.. Koga da krivim za smjeh i suze u isto vrijeme, za tugu i radost iz minute u minutu..

I citiram '' ovo srce, ovo tijelo, ova duša te poželjela''

http://www.youtube.com/watch?v=MhubyN8JJbE

uf al ova je prelagana

Vaša Papatya